Tražim, gradim, pišem, šaljem, gledam, pa opet tražim, pa nadograđujem, pa mijenjam, pa brišem uglavnom gledajući samog sebe uviđam da održavanje bloga može vrlo lako postati cjelodnevna preokupacija odnosno full tim job. Ne dajnersiram. Ako u to ubacim još i vođenje Twitter računa, Facebook profila, onda to i je posao za puno radno vrijeme. Postavlja se samo pitanje kako živjeti od tog posla. Taj dio još eksperimentiram, pokušavam progurati, dosad mi je blog samo trošak, odnosno točnije rečeno investicija. Hvala Bogu stalnom poslu.

Ovaj post bi posvetio samome sebi, kad budem jednog dana čital ovaj post da vidim kaj u ovom trenutku mislim o sebi kao blogeru, o ovom blogu, kako se vidim u sadašnjoj situaciji. Dakle moj blog je živ, prema njemu se ponašam kao prema živom biću, ne kao prema ljubimcu već kao prema poslovnom partneru, jer on to upravo i je. Moj blog može postati moj digitalni alter ego.

Inicijalno sam kreirao osnovni set kategorija i njih se držim te u njih ubacujem postove. Ako mi se jave neke nove teme, nove ideje koje budem pisal, a vezane su uz tematiku bloga pridodajem novu kategoriju. Nema veze što se radi o nekoliko postova, možda me ta ideja i inspiracija napusti unutar mjesec dana, objavim četiri posta, ali svakako ostavljam kategoriju na popisu, aktivnu jer tko zna, možda za godinu dana opet lupim nekoliko postova te teme. Dakle blog nije završen njegovom instalacijom ili postavljanjem, idelan blog je onaj koji je uvijek „Under construction“. Moj blog je meni idealan blog.

Kako sam „one man show“ u ovoj igri onda svakako moram imati prostora i volje za eksperimentiranjem. Blog kao takav trebam upoznati, trebam znati s vremenom koji tip postova prolazi kod čitatelja, koji ne doživljava baš neku prođu. Testirao sam jedan post sa bivšim Gotovcima i do neki dan mi je to bio najposjećeniji post. Nikad nisam imao na umu promjenu teme u žutilo jer nikakva korist od nje, ali jednostavno sam otkrio način kako ponekad malo zapapriti post. Recimo rečenicom: „Taj Wave je toliko jednostavan da bi ga i Ante Gotovac znao koristiti.“ Ubacim li taj post baš u vrijeme njegovog nekog skandala ja sam broj jedan na tražilici.

Sleti mi neka nova ideja na um, realiziram je. Čitajući knjigu u kojoj se često spominjao podcast ni u kom trenutku nisam mislio uletjeti u tu igru podcastinga. Nakon tjedan dana, jednog jutra oko 4 sata se probudim i upitam se: „Kog vraga ne idem u podcasting?“ Bila je subota. Odlučio sam da idem u to. U ponedjeljak sam uplanirao snimanje podcasta. Kasnije tog dana nisam imao mira i snimio sam podcast. Danas mi je to jedan od boljih poteza na blogu.

Padale su mi ideje oko raznih natječaja, natjecanja. Čemu tjednima razmišljati, definirati, vagati? Bum, blog post, otvaram natječaj, idemo. Dakle blog je moje kraljevstvo odnosa sa našim čitateljima. Smijem si dozvoliti gafove, može i tipfelere, dapače, to samo dokazuje da sam i ja čovjek. Ako treba sam sebi mogu napisati demanti u slijedećem postu. Bloger nije mrkli ozbiljan novinar iznad kojeg ordinira glavni urednik. Ne, blogeri su „obični ljudi“, sam svoj urednik.

Ono što je najbitnije je da si ne dozvolim stagnaciju. Ok, ako dan, dva ne napišem neki post jer mi fali kreativne faze ili vremena ili ne daj Bože zdravlja to je prihvatljivo, ali svakako pauze od par mjeseci, pa onda ponovno pokretanje, pa opet pauze ne vode ničem. Prošao sam dva puta tu fazu, i evo iz trećeg pokušaja sam tek shvatio da mi je blog idealno sredstvo za izražavanje. Mnogi nisu.

Iskreno ne znam tko čita sve moj blog, tko su ti ljudi, gdje rade, čime se bave, jesu li poznate ličnosti, političari, kriminalci, Uskok, Hloverka u neku ruku nije mi ni bitno, ali to nikako neće utjecati na moj stil izražavanja, na moj odabir postova, na moje kreacije, uspješne ili ne. Ako postoji koja poznata faca neka se javi u komentar, malo ujedno promet digne. Politički se nisam htio opredijeliti, ali napisah post o Josipoviću, o Bandiću ipak ne bi, čovjek da je došao na vlast možda bi i blogove zamijenio lopatama i motikama. Nemoj ti meni „Ke?“ Dobar je i marljiv on čovjek, cijenim ga, ali nije materijal za voditelja države. Nama treba voditelj, a ne vođa.

Neke svoje postove koje naknadno znam pročitati smatram glupim, lošim, neurednim, nedefiniranim, ali ipak ni jednog ne bi brisao. Ako i jesam prije dvije godine napisao neki post kojeg danas ni u ludilu ne bi pomislio napisati, on će ostati, on je u tom trenutku iznio moje mišljenje, moju situaciju, moj stav. U jednom sam čak opisao putovanje supruge i mene u Tunis, popljuvao Ljubljanu.

Ovime završavam ovaj blog post iz područja bloganja o blogu. Zadnji noviteti su blogeri gosti, novi podcasti. Na prijedlog jednog čitatelja TEDTalk-ove budem ubacil u podcast pa da imate za slušati u autu. Uglavnom sretan rođendan Gadgeteriji, nadam se da budem jednog dana i ja slavio četiri godine, zasad mogu samo treću najaviti, ali tek prvu intenzivnijeg bloganja.

Slični postovi:

1. Hrvatski savjet za povečanje posjeta na blogu Danas sam otkrio da u Hrvatskoj postoji novi elementi optimizacije...
2. Parlament val za blog Evo jedne ideje koji bih probao profurati na ovom blogu....
3. Twitter vs. Wordpress ili mikroblog vs. blog Prije godinu dana, vrijedilo je mišljenje  da su blogovi polako...
4. Nema me par dana na blogu i osjetih se prazno Dobro nije baš sve otišlo u k vragu ;) već...
5. Zabavni post za petak popodne – Flight of the Conchords Van svih običaja mog bloganja, u suzama od smijeha odlučio...
6. Kako pronaći kvalitetne blogove – dvije godine poslije Ovaj post je jedan lagani vremenski odmaknuti odgovor na članak...