Jedna od čestih pogrešaka u oglašavanju po današnjim medijima, a koje primjećujem jest miješanje principa oglašavanja po različitim medijima. Konkretno, metoda oglašavanja za televizijski medij nikako ne smiju biti primjenjivane u oglašavanju na Internet mediju. Isto tako metode oglašavanja po novinama nisu primjerene metodama oglašavanja na internetu i obrnuto.
Ovaj potonji problem miješanje Internetskih tehnika oglašavanja i dnevnih tiskovina proletio bih kroz primjer Večernjeg lista. Novina koja je nekada bila uredna i čitatelj je znao gdje mu se što nalazi postao je jedan od najneurednijih i naposljetku marketinški gledano neučinkoviti tiskani medij.
Što su napravili. Rubrike i sadržaje su razbacili po cijelom broju, pa tako sad Crna kronika bude razbacana na više mjesta, ista priča je i sa ostalim sadržajima. Time se dobila neka vrsta sadržajne dinamike koja je u ovom slučaju kontraproduktivna jer stalni čitatelj više ne zna gdje i kada što očekivati. Za čitatelja koji je uhodan u neki medij, za nekoga tko je dugogodišnji čitatelj to je najveći propust koji mu se može napraviti.
Što su oni time dobili?
Konkretno, recimo da sam ja čitatelj te novine i svakodnevno pratim rubriku Crna kronika, jer eto što zbog posla, što zbog unutarnjeg poriva zanimaju me tuđe nesreće (nažalost mnogo Hrvata tako razmišlja, ali ne i ja). Ja, da bi prošao sve sadržaje Crne kronike sad moram prelistati cijene novine jer ne znam na kojoj se stranici što nalazi. To je meni dodatan posao i moje uživanje u sadržaju se pretvara u bjesomučno traženje sadržaja.
Zašto taj kaos?
Pa time su postigli to da svaki čitatelj u želji da pročita svoj omiljeni sadržaj mora prelistati cijele novine.
Pa zašto pobogu?
Zbog reklama. Njih će sada sa većom sigurnošću prezentirati čitatelju. Dakle, kad čitatelj bude primoran prelistati cijele novine oglasi su više puta viđeni nego kod čitatelja koji čitaju samo 15 i 16 stranicu. Odlična ideja, ali za primjenu na internetu gdje oglašavatelj plaća po leadu i gdje se prati i vodi statistika. U novinama jedinu informaciju koju izdavač ili oglašavatelj dobi jest da li je ili nije netko kupio novine. Da li sam ja ili nisam prelistao cijeli broj, vidio ili nisam vidio reklamu oni ne mogu znati. Mogu, ako provode detaljne ankete, što ne rade, a ako i rade te ankete, one se baziraju na vrlo malom uzorku čitatelja, ostatak je statistička pretpostavka. Osim toga i ako bi znali statistiku i brojku koliko je čitatelja otvorilo i vidjelo reklamu, opet nemaju uvid u reakciju čitatelja, odnosno da li je ili nije njihova reklama polučila rezultatom. Za to bi trebala biti razvijena jedna jednostavna metoda praćenja, a ona se svodi na to da se svakog kupca vrlo uljudno, usputno upita kako i gdje je čuo za njih te tko ga je preporučio. Taj dio mora odraditi oglašivač te nema veze sa novinama kao medijem, No, toga kod nas nema, ili je još u pelenama.
Rezime
Jedna metoda šaranja reklamama po sadržaju koja je na internetu obaveza, ukoliko želimo ozbiljan i kvalitetan doseg, ali s druge strane u klasičnoj tiskovini ta ista metoda može rezultirati negativnim učinkom te gubljenjem čitatelja, što se naposljetku i događa.
Similar Posts:
- Stabilizacija marketinškog tržišta
- Marketinški nepismena država
- Objava za medije ili objava za javnost?
- Bloger ili građanski novinar?
- Anketa i istraživanje: “Uloga interneta u poslovanju tvrtki u RH”
- U prodaji čip za kontrolu misli
- Case Study: Avalon – hosting i društvene mreže
- Podcast u Hrvatskoj
Tagovi: 
